Ona je radila u banci. On je navraćao u banku. On je bio samo još jedan od mnoštva njenih klijenata, istina, nešto poznatiji ali ona je profesionalna i prema svima je bila jednako učtiva, i uslužna. U to vrijeme su u banci radile takve gospođe.

A on, on je bio od prvog dana gotovo začaran njezinom njenom ljepotom. Iako je bila nešto starija od njega, bio je toliko opčinjen da joj je – napisao pjesmu. Jer, negdje je moralo izaći sve to što se u njemu nakupilo nakon toliko odlazaka u banku, nakon što ju je toliko puta vidio da mu je svaki sljedeći pogled na nju bivao sve bolnijim. Samo je vidio njen divan lik i plavu kosu što sja.

“Ja znam njezin život pripada drugom
i stvara mi bol što ne zna stati…”

Nikada joj ništa nije rekao. Ipak, ona je znala da je pjesma o njoj. I nikada nikome ništa nije rekla. Do prije koju godinu kada je nekim njoj dragim ljudima u obitelji samo ovlaš napomenula da zna da je “Plavuša” pjesma o njoj. Bez arogancije, samodopadnosti, veličine. Samo da zna. I muž je znao. I isto nikada ništa nije rekao. Nikada se nikome nije “pohvalio”. A pjesma je trajala, i još uvijek traje. Pjesma o svim plavušama ovog svijeta. I o svima onima koje pripadaju drugom. O svim damama koje su prešutno znale da stanuju u pjesmi nekog tko im to drugačije osim pjesmom nije znao ni reći.