Nekad zamišljam kako je grad pun duhova ljudi koji su u njemu nekad živjeli. Ne onih koji noću plaše ljude bukom i lupanjem, već više kao svojevrsni preklop različitih vremena u kojemu svi hodaju istovremeno nekom ulicom. Kapucinskom, primjerice. Dame sa šeširima i šuškavim haljinama koje vješto pridržavaju prije svakog iskoraka ili penjanja na stube, gospodu s cilindrima i gospodskim štapovima kako nakratko razmjenjuju neke informacije, djecu koja se igraju i u čoporima trče livadama na kojima su sada zgrade i neka se druga djeca igraju nekih drugih igrica, virtualnih.

Istom tom Kapucinskom hoda i djevojka koja žuri na ljubavni sastanak šezdeset i neke, a i mlada majka koja, tridesetak godina ranije, gura kolica s djetetom, ni ne sluteći što sve još ovaj grad čeka u godinama koje dolaze.

Nekad zamišljam kako se sve te scene zapravo događaju istovremeno i kako svi prolaze jedni kroz druge ni ne osjetivši se međusobno. Možda tek sjenu nečije emocije, straha i šoka, recimo s početka devedesetih kada su grad zatrpavale minobacačke granate i one većega kalibra. Možda će damu u toploj bundi koja u tihu snježnu večer ide Kapucinskom u pravcu Uranije, na uglu s Radićevom samo neznatno i ovlaš preplaviti osjećaj kratke tuge a da ni sama neće znati zašto. Možda će nakon toga usnuti san u kojem će vidjeti jedan drugi grad, koji ju po nečemu podsjeća na njen a ipak je tuđ i drugačiji. Možda će zbunjena šetati jedne druge zimske noći, sto godina u budućnosti i sve će joj se činiti kao sjećanje. A onda će se probuditi, popiti topal čaj od kamilice i zamišljena se, u hodu, sresti s nevidljivom povorkom maturanata iz osamdeset i neke, koji su upravo krenuli temeljito i konačno oprati svoje djetinjstvo u fontani na glavnom osječkom trgu.

Jedna će maturantica u prolazu osjetiti trag parfema koji ju neodoljivo podsjeća na miris ljubičice iz njenog djetinjstva. I zastati na trenutak, ponesena zanosom, s osjećajem potpunog pripadanja tom trenutku, kojega je upisala u svoju zauvijek sadašnjost.