Sjećanja uvijek izviru iz osobnog doživljaja. Ne stvarnog svijeta izvan nas. Ona su uljepšani dio iskustva kojega smo prošli u nekom trenutku svog postojanja, uljepšani stoga jer se, s odmakom vremena, sve čini ljepšim.

Postoje oni koje ne vidimo jer nose breme godina životnoga iskustva, pa su skriveni u samačkim stanovima ili kućama, u umirovljeničkim domovima, oni koje ne čujemo od silne buke koju proizvodi današnji život, koje ne primjećujemo jer su uglavnom tihi i u odnosu na koje se osjećamo nadmoćnijima jer ih je tehnologija “pregazila” pa se ne snalaze u svim tim novotarijama zahvaljujući kojima se komunikacija odvija gotovo trenutno a količina informacija koja protječe u sekundi ne može biti ni shvaćena na pravi način a kamoli memorirana.

A oni imaju svoje lijepe priče, iz vremena kad je sve teklo nekako sporije, kada su se pisala pisma a informacija putovala danima, ili tjednima. I bila željno iščekivana. Oni imaju što za reći jer su i oni jednom bili mladi. I živjeli u gradu u kojemu tada čak ni sve ulice nisu bile presvučene asfaltom. Kada su zime bile snjegovite i hladne, a ljeta vruća i sunčana. U gradu u kojemu tada čak nije ni bilo njegovog danas najpoznatijeg razgledničkog motiva – visećeg mosta na Dravi.

Ovo su njihove priče…